Neke obljetnice ne obilježavaju se samo godinama koje su prošle. Pedeset godina misništva upravo je takva obljetnica. To je pedeset godina molitve, služenja, susreta s ljudima, dijeljenja njihovih radosti i teškoća, ali prije svega to je pedeset godina vjernosti pozivu koji je jednim davnim „da“ postao životnim putem. Zlatni jubilej misništva vlč. Mato Matić odlučio je proslaviti u dvije župe koje su obilježile njegov svećenički put, a među njima je i naša Župa sv. Barbare u Vrapču. Ta nas je njegova odluka posebno obradovala i dirnula. Kao župna zajednica, ovu veliku obljetnicu, osim kao osobni jubilej vlč. Mate Matića, doživljavamo i kao priliku zahvaliti mu za sve ono što je darovao našoj zajednici – za susrete, molitve, riječi ohrabrenja, zajednička slavlja i sve one možda naizgled male trenutke, koji s vremenom postanu dio života jedne župe. U ovoj posebnoj prigodi željeli smo s vlč. Matom zastati i pogledati unatrag. Prisjetiti se početaka njegova svećeničkog poziva, ljudi i događaja koji su ga oblikovali, trenutaka radosti i kušnji, ali i pitati ga što danas, nakon pola stoljeća, za njega znači biti svećenik. Ovaj razgovor stoga je i naš mali znak zahvalnosti. Prilika da još jednom upoznamo čovjeka i svećenika koji je iza sebe ostavio 50 godina služenja Bogu i ljudima, ali i da zajedno s njim proslavimo veliki jubilej koji je odlučio podijeliti upravo s nama.
Kada danas pogledate na svojih 50 godina svećeništva, što vam prvo prolazi kroz misli i srce? Je li to neki poseban trenutak, osoba, župa ili osjećaj zahvalnosti?
– Pedeset godina svećeništva nije malo. Kada sam zaređen za svećenika 27. lipnja 1976. godine u zagrebačkoj katedrali nisam uopće razmišljao o tome da ću doživjeti ovaj jubilej. Jednostavno sam želio djelovati na župi kao običan svećenik. Ta se želja, na moju veliku radost, i ostvarila. Jednaku radost sam osjećao u župi svete Barbare u Vrapču, gdje sam proveo najviše godina, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novigradu na Dobri, gdje sam bio samo godinu dana, i u župi Blažene Djevice Marije Žalosne u zagrebačkom naselju Špansko. Neposredni susreti s vjernicima različite dobi bili su za mene kao svećenika veliko ispunjenje svećeničkog poziva.
Kako se rodio vaš svećenički poziv? Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili da vas Bog zove u svećeništvo? Kako je reagirala Vaša obitelj kad ste im rekli da želite biti svećenik?
– Moj svećenički poziv rađao se vrlo polagano. Kao dijete od pet-šest godina sa starijim bratom Viktorom svako sam jutro išao ministrirati na svetim misama. Živjeli smo jako blizu crkve pa nam je od kuće trebalo samo nekoliko minuta. U obitelji smo svakodnevno zajedno molili, osobito navečer. Kao djeca bili smo razigrani, veseli. Kad je mati rekla idemo moliti krunicu, ne samo da smo se smirili, nego je brzo dolazio i san na oči. Kad je krunica završila opet smo bili životni kao prije početka krunice. Kako god bilo, u obitelji smo svi molili. Otac Nikola, mama Stana i mi djeca, kada su se oglasila crkvena zvona ujutro, u podne i navečer, svaki posao se prekidao i molili smo Anđeosko pozdravljenje uključujući molitvu za duše u čistilištu. Kroz obiteljsku molitvu, ministriranje i vjeru mojih roditelja polagano se javljala želja da postanem svećenik. Svakako trebam spomenuti i časne sestre Milosrdnice svetog Vinka Paulskog (Usmiljenke Slovenske provincije) koje su djelovale u župi kao sakristanke, koje su brinule o crkvi i kao medicinske sestre, koje su liječile bolesnike, jer su mnoge dolazile iz raznih bolnica kao umirovljene medicinske sestre. Liječnika u to vrijeme u selu nije bilo. Na moju želju „da idem u svećenike“, kako smo tada govorili, obitelj je bila sretna, osobito mama koja je cijeli život molila za mene da postanem svećenik i da ostanem Bogu vjeran u svećeničkom zvanju. Rodbina i ostali seljani također su molili za mene.
Kakav ste bili mladi svećenik na početku svoga puta? Što biste rekli da vas je tijekom ovih 50 godina najviše promijenilo i oblikovalo?
– Na početku mojeg svećeničkog djelovanja bio sam okružen svećenicima kojima je doista stalo da služe Gospodinu. Kada bih nabrajao njihova imena sigurno bih neke izostavio. Cijela generacija nas koji smo zajedno zaređeni za svećenike bila je vrlo zauzeta, osobito s vjeronaukom u župi, jer u to vrijeme u školi nije smjelo biti vjeronauka. Na našim susretima razgovarali smo što i kako još bolje poučavati. Bilo je vrlo malo priručnika koji su nam bili na raspolaganju, zato su nam takvi susreti bili dragocjeni. Oni koji me poznaju možda će primijetiti neke promjene od mojih mladih svećeničkih godina do danas, ali ja to ne vidim. Kad bih imao tjelesne snage, nastavio bih pastoralno djelovanje i danas kao i prije.
Kroz vaše svećeništvo prošle su tisuće ljudi i brojni naraštaji. Postoji li neki susret ili osoba koja vam je ostala posebno u srcu i koje se i danas rado sjećate?
– Doista kroz 50 godina susretao sam mnoge ljude. Mnogi su mi ostali u sjećanju. Mnogi su zaslužili da ih ovom prigodom spomenem. Ipak, izdvojit ću jednu majku udovicu kojoj je jedini sin poginuo u Domovinskom ratu, u studenom 1991. godine. Više puta na televiziji su prikazivani sprovodi poginulih branitelja i župnici koji su vodili sprovode. Ja sam se molio Bogu da se meni ne dogodi takav sprovod jer neću znati što i kako govoriti. Ipak se dogodilo. Vijest o poginuću njezinog sina jedinca čuli smo u petak. Prolazi petak, subota, nedjelja prije podne… Ja u sebi razmišljam kako trebam otići u kuću kod njegove majke i izraziti kršćansku sućut. Još uvijek ne znam što joj reći. Ipak, odlučio sam se i u nedjelju popodne ulazim u njihovo dvorište. Nisam znao što reći. Na moju sreću, njegova majka je bila na dvorištu. Idemo jedno drugom u susret. Ona me zagrli i kaže mi: „Vlč. Mato, molim se Majčici Božjoj da moj sin bude zadnji koji je poginuo za Hrvatsku.“ Nakon tih riječi meni je pao kamen sa srca. To je izrekla žena koja ima duboko povjerenje u Boga i Majku Božju. Ušli smo u kuću gdje se okupila rodbina i nastavili razgovarati. Vjerujem da joj je dragi Bog dao takvu jakost, jer je često dolazila na svete mise. Bog svojih ne napušta i kad je najteže u životu.
Svećenik je uz ljude i u njihovim najljepšim, ali i najtežim trenucima. Koji su vam trenuci tijekom ovih desetljeća bili najteži, a koji su vas ispunili najvećom radošću?
– Kao svećenik nastojao sam se ravnati prema Poslanici Rimljanima: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima“ (Rim 12,15). Radost mi je bila krštenja djece, krizme, vjenčanja, ali najviše sam se veselio prvim svetim pričestima djece. Njihova srca, koja su jednostavna, a opet emotivna, doživljavala su Isusa kao svoga prijatelja. Svaku svečanost prve pričesti doživljavao sam svih ovih godina kao da mi je prvi put. Svakako, radosni su bili i kratki susreti s obiteljima prigodom blagoslova obitelji. U radosne susrete ubrajam i mnoge formalne i još više neformalne razgovore s brojnom djecom, mladima i odraslima. U životu svakog čovjeka, tako i u mojem svećeničkom životu postojali su trenuci kada sam doživljavao i neuspjehe. Ipak, trenutke sprovoda moram izdvojiti kao najteže. Teško mi je bilo voditi sprovode mladih očeva ili majki, a uz njih gledati nejaku djecu. Ili obrnuto, voditi sprovod djeteta, mladića ili djevojke uz ucviljene roditelje. U takvim trenucima jedino je molitva utjeha koju možemo pružiti ožalošćenima.
Je li bilo trenutaka kada ste se umorili ili zapitali kako dalje? Što vam je u takvim trenucima davalo snagu da nastavite?
– Usrdne molitve mojih najbližih i mnogih vjernika učinile su svoje. Kada sam promatrao mnoge vjernike koji su živjeli u vrlo teškim prilikama s velikim pouzdanjem u Gospodina, moje poteškoće bile su neusporedivo manje. I zato treba ustrajati, jer me ljudi trebaju kao svećenika koji će im donositi utemeljenu nadu da je Gospodin stvarno prisutan u svakoj situaciji ljudskog života. Gdje je najteže, tamo je On najbliži.
Puno se toga promijenilo u Crkvi, društvu i obiteljima tijekom posljednjih 50 godina. Što danas posebno primjećujete kod ljudi – što ih najviše raduje, a što ih najviše opterećuje?
– Ovo bi pitanje zahtijevalo jedan cijeli seminarski rad, ali pokušat ću kratko odgovoriti. Vrlo jednostavno. Isus je došao na ovaj svijet da navijesti Kraljevstvo Božje svakom čovjeku kroz sva vremena. Isus, dakle, i danas želi svakom čovjeku navijestiti Evanđelje. Društvene prilike ubrzano se mijenjaju. Današnje ideologije djeluju vrlo razorno na čovjeka. Nekada je postojala jasna razlika između dobra i zla. Danas više nije tako. Svako zlo se prikazuje kao briga za čovjeka. Uz pojedine medije takvi stavovi dolaze do određenog broja ljudi koji im vjeruju. Izvrću se sve vrednote za koje se kao vjernici zalažemo. No, ipak ima nade. Bog je jači od svih takvih đavolskih manipulatora. Pogledajmo susrete vjernika, osobito mladih, na različitim razinama. Jedna je političarka približno ovako rekla: „Srce me boli kad vidim koliko mladih svake nedjelje ide u crkvu.” Vjerujem da će Duh Sveti, koji vodi Crkvu, nadahnuti i nove naraštaje da žive evanđelje u svakodnevici života. Društvene prilike se mijenjaju, ali Evanđelje ostaje uvijek isto. To pokazuje cijela povijest Crkve – od Krista do danas. U vrijeme Rimskog carstva društvene prilike nisu nimalo bile naklonjene kršćanima, ali se evanđeoska poruka širila.
Ni bezbožni komunizam nije mogao uništiti kršćanstvo. Istina uz mnoge mučenike – svjedoke vjere kršćanstvo je živjelo. Zato se i danas ne smijemo obeshrabriti, pasti u depresiju. Ljudima treba donositi radost Evanđelja i na taj način oslobađati ih iz tjeskoba u koje mogu upasti.
Zlatnu misu odlučili ste proslaviti u dvije župe koje su vam na poseban način ostale u srcu, a među njima i u našoj župi sv. Barbare u Vrapču. Što Vas je potaknulo da upravo s nama podijelite radost ovog velikog jubileja i po čemu pamtite svoje vrijeme među našim župljanima?
– Kako sam već rekao, najviše sam djelovao u župi Vrapče i Špansko. Tu me mnogi župljani znaju. Želio sam zajedno zahvaliti Bogu na 50 godina mojeg svećeništva i da uputimo Bogu žarku molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja. Doista treba moliti za sadašnje i buduće svećenike. Zahvalan sam svim vjernicima triju župa gdje sam djelovao, jer su mi svojim prihvaćanjem ispunili svećenički život.
Nakon pola stoljeća služenja, što danas za Vas znači biti svećenik? Je li se Vaše razumijevanje svećeničkog poziva tijekom godina promijenilo?
– Biti svećenik danas je isto kao što je bilo kroz povijest Crkve. Svećenik je čovjek molitve, navjestitelj Božje Riječi, djelitelj svetih sakramenata. Svećenik okuplja zajednicu vjernika, osobito u slavljenju euharistije. Brine se za bolesne i nemoćne. U svećeničkom životu i radu u župi neizmjernu važnost imaju vjernici laici. Bez suradnje vjernika kao svećenik bih mogao vrlo malo učiniti. Oni su mi bili potpora i nadahnuće u svakom pothvatu.
A što biste poručili nama, vašim bivšim župljanima, koji s Vama dijelimo radost ovog jubileja?
– Želim da ovo jubilejsko slavlje bude poticaj svim vjernicima na življenje evanđeoskih vrednota u svakodnevnom životu.